Talijanska kokoš

Talijansku kokoš smatraju najstarijom europskom pasminom, koju u svojim spisima spominje i Plinije. Njezini su pretci bile seoske kokoši Rimljana iz talijanske pokrajine Lombardije. Prepostavlja se da su te seoske kokoši Rimljani donijeli naseljavanjem germanske Njemačke sve do Rajne i Hessena. Međutim, to nije dokazano. U prošlosti je zbog slabe otpornosti na hladnu klimu, kakva vlada u Švicarskoj i Njemačkoj, imala lošu reputaciju među tamošnjim peradarima. No, ona je prešla dugi put do oblika koji se danas uzgaja. Iz talijanske luke Livorno 1835. godine prvi je put izvezena u Sjevernu Ameriku, i prema engleskoj transkripciji za Livorno nazvana Leghorn. Tijekom idućih 35 godina njezina boravka na sjevernoameričkom tlu, oplemenjena je i selekcionirana, pa je uz povećanu nosivost stekla otpornost na nepovoljne životne uvjete. Godine 1870. vraća se iz Sjeverne Amerike na europski kontinent, prvo u Englesku, a odmah potom i u Njemačku, da bi se ubrzo proširila diljem Europe.
Najviše zasluga u stvaranju i održavanju današnjeg oblika talijanske kokoši imali su i još uvijek imaju njemački uzgajatelji. Od športskog tipa, kojeg je ta kokica dobila križanjima u Engleskoj, napravili su prepoznatljivu gospodarsku pasminu. Time je došlo do jasnog razgraničenja između američkih leghorna i talijanske pasmine novih obilježja. Izvorna nijansa boje je jarebičasta. Osim nje postoji bogata paleta od dvadesetak nijansi boja. Uzgoju varijante sa srebrnim vratom kumovali su pasmina dorking i razne borbene pasmine. Križanjem s crnom minorkom dobivene su 1870. godine crne talijanke. Plave je uspio uzgojiti oko 1880. njemački uzgajatelj E. Schneider, i to križanjem jednoga plavošarenog pijetla i plave andaluzijske kokice. Od jarebičastih i bijelih kokica engleski uzgajatelj Payne uzgojio je oko 1886. prve talijanke s crvenim sedlom uz pomoć engleskih boraca. Nakon 1918. nastale su križanjem žutih kokica i pasmine rhode island prve crvene talijanke. Vrlo se teško mogu uzgojiti kokice s plavozlatnim obrubom, crnozlatnim i bijelozlatnim obrubom, jer se ovaj oblik šara na uskim talijankama teže postiže negoli na širim pasminama, poput wyandotta. Potkraj 19. stoljeća pojavila se talijanska kokoš s ružastom krijestom, koja za razliku od tradicionalne varijante s jednostavnom krijestom nije osobito omiljena i desetljećima je uzgajana samo šačica idealista.

Izvor podataka:

http://www.gospodarski.hr/Publication/2007/7/talijanska-koko-lijepa-i-gospodarski-iskoristiva/7011

Kokoš Talijanka
Vlasnik Tihomir Avirović
098 1925 593