Mali Aleksandar

Mali aleksandar je srednje velika ptica, koju u prirodi možemo naći u zelenoj boji, dok su se u zatočeništvu razvile mnogobrojne mutacije; od žute, bijele, plave, pa preko dvobojnih nijansi do čak ljubičaste boje. Veličina im je otprilike 40tak centimetara, od čega gotovo polovina odlazi na njihov izrazito dug rep, koji je jedan od najprepoznatljivijih karakteristika ove vrste. Aleksandri su dimorfni, tj. kada su spolno zreli, mužjaci dobiju crnu ogrlicu oko vrata, dok ženke to nemaju, te je na taj način lagano raspoznavati spol ptice. Nastajanje ogrlice kod mužjaka obično nastupa sa dvije do tri godine starosti, kada aleksandri ulaze u pubertet i postaju spolno zreli. U prirodi su prvenstveno nastanjivali prostore staroga svijeta, no danas ih se može naći u kolonijama na prostorima koji su stotinama kilometara daleko od prvobitnoga doma, kao što su Florida, Kalifornija, Engleska i dijelovi Australije.

Aleksandri nisu poznati po svojoj maznosti, no to itekako nadoknađuju svojom željom za igrom, istraživanjem, oponašanjem vlasnika i zvukova oko njih. Iako relativno malene veličine, aleksandri su iznimno inteligentne ptice i mogu naučiti puno toga, ako im se za to pruži prilika. Vole se igrati i treba im omogučiti dovoljno materijala za grickanje. Mogu naučiti i pričati, te riječi izgovaraju jasno i čisto.


U divljni se najčešće ne vežu za jednog partnera, što se u zatočeništvu preslikalo u to da se ne vežu isključivo za jednu osobu u obitelji, te rijetko pokazuju agresiju prema ukućanima braneći svoju najdražu osobu u obitelji, isto kao što i rijetko pokazuju teritorijalnu agresivnost. Aleksandri su izvrsni i brzi letači, te zbog toga treba pripaziti na opasnosti na koje bi mogli naići, npr. ogledala, otkriveni prozori i sl. kako se ne bi ozljedili pri letu. Potrebno im je svakodnevno davati svježu hranu i vodu, odnosno dobru mješavinu sjemenki i što raznovrsniji izbor voća i povrća. Aleksandri su nadaleko poznati po svom velikom apetitu, tako da s lakoćom i gotovo bez protesta prihvaćaju svo voće i povrće, pa čak i pelete. Kao vrsta nisu pretjerano skloni bolestima, čak su i otporniji na neke biljke na koje druge ptice nisu. Važno je napomenuti također da su to vrlo psihički jake ptice, te se to manifestira u njihovoj samostalnosti, te u mogućnosti da bez nekih večih problema podnesu razdoblja kada su vlasnici jako zaposleni. No, to nikako ne znači da ih se treba zanemarivati.

Izvor podataka: http://www.papigice.net