KOKOŠ HRVATICA

HRVATICA - povijest nastanka i standard

Posebnu gospodarsku vrijednost početkom ovog stoljeća u seoskim domaćinstvima na području Međimurja i Podravine imala je domaća kokoš, ili kao su je tada zvali “ dudica “. Vrlo skromna u ishrani uz dovoljno zelene hrane ( paše ) daje kvalitetno, ukusno meso, odlikuje se dobrom nosivošću jaja, a uz to je izvanredna kvočka ( dadilja ). Radi svih navedenih svojstava i otpornosti na bolesti vrlo se brzo raširila na područjima uz tok rijeke Drave.Prve korake odabiranja i stručnog nadzora ove kokoši napravio je 1917. Godine Ivan Lakuš ( 1891- 1949 ) iz mjesta torčec u Podravini. Na izložbama malih životinja u Zagrebu 1936. Godine ova kokoš osvaja treću nagradu, a godinu dana kasnije u Leipzigu prvu.Najveći uspjeh domaća kokoš postiže 1937. Godine na državnom dobru “ Karađorđevo “ kraj Bačke Palanke, gdje je održano natjecanje kokoši u nešenju jaja.Ova je pasmina dala najbolje rezultate i tom prilikom dobila ime hrvatica. Ratno doba i kasniji prodor hibridnih pasmina potpuno je potiskuju. Godine 1987. Vladimir Čižmešija iz Donje Dubrave pokrenio je akciju povrata ove kokoši na područje Međimurja i Podravine. Prikupljeno je tridesetak primjeraka i formirano matično jato. Nekoliko godina kasnije na području Virovitice isti program provodi Večeslav Vostrel.

OPĆI IZGLED

Danas se ova kokoš uzgaja u tri osnovna tipa obojenosti: crni, crveni i jarebićasto - zlatni.
Crni tip je metalnozelenog sjaja, pijetao i koka imaju narančasto- žuto obojeno perje na vratu. Kod pijetla je i perje na sedlištima isto takove boje. Crveni tip- pijetao i koka su ciglasto- crene boje. Vrat je narančastožut. Kod koke prsa i trbuh su svijetlo smeđe boje dok su leđa i krila pokrivena perjem koje je u središtu oker- žuto, a okolo tamno smeđe boje. Rep je crn. Pijetao ima leđa smeđe do modrocrvene boje, prsa trbuh i rep su crne sjajne boje. Tjelesna težina današnje kokoši hrvatice se kreće kod pijetla 3,5- 4 kg, a kod koke 2,5- 3 kg.

GLAVA: mala, bez kape
KLJUN: rožnati - svijetliji kod crvenog i zlatnog tipa, a tamniji kod crnog tipa
LICE: jarkocrvene boje
KRIJESTA: crvene boje, jednostruka, finog tkiva, kod pijetlova sadrži 6 i više pila, kod starijih koka klapa na jednu stranu
PODUŠNJACI: mali bijeli
PODBRADNJACI: srednje veliki i crveni
VRAT: proporcionalno dug prema tijelu
TIJELO: pripada trokutastom tipu- dugo ispruženo s dobro priljubljenim perjem
PRSA: duboka, dobro zaobljena i široka
LEĐA: široka
REP: kod pijetla mora biti uzdignut pod pravim kutem u odnosu na leđnu liniju, jakih pera prvog i drugog reda srpova, koja su postavljena u pravilnim lukovima, kod koke trokutastog oblika. Uvijek crne boje.
NOGE: jake, s četiri prsta, cjevanice što kraće, kod crvenog i zlatnog tipa žute boje, a kod crnog tipa sivkaste. Nokti su u korelaciji s bojom kljuna. Neoperjane. Nosivost jaja kod odličnih uvjeta držanja i ishrane kreće se od 200- 240 komada jaja na godinu.
VELIČINA PRSTENA: pijetao 22 mm, kokoš 16 mm

Kokoš hrvatica se kao hrvatska izvorna pasmina tradicionalno uzgaja na tipično ekstenzivan način, na malim obiteljskim gospodarstvima.
Nastala je križanjem domaće kokoši s Leghorn pijetlovima gdje su se u daljnjem radu izlučivale sve jedinke s bijelim perjem, a ostavljale one s crnom, crvenom, smeđom i jarebičastom bojom. Konačni izgled i odlike današnja kokoš hrvatica dobiva križanjem s pasminom Wellsummer.
Najveći uspjeh domaća kokoš postiže 1937. godine na državnom natjecanju kokoši u nesenju jaja gdje dobiva najbolje rezultate i tom prilikom dobiva ime hrvatica. Zbog događanja vezanih uz drugi svjetski rat te kasnijim prodorom hibridnih pasmina, uzgoj kokoši hrvatice bio je potpuno potisnut. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca te Međimurskoj i Virovitičko – podravskoj županiji pokrenuta je akcija revitalizacije uzgoja kokoši hrvatice te povećanja broja rasplodnih životinja.
Uzgojno područje kokoši hrvatice prošireno je s područja Međimurske i Virovitičko – podravske županije na teritorij cijele Hrvatske.
Kokoš hrvatica pripada u pasmine kombiniranih svojstava, a uzgaja se u četiri osnovna soja glede obojenosti perja: crveni, crni, jarebičasto – zlatni i crno – zlatni. Za sve su sojeve karakteristični bijeli podušnjaci te kod crvenog i jarebičasto – zlatnog soja bijele noge, dok su kod crnog i crno – zlatnog soja noge sivkaste boje.
Pijetao i kokoš crvenog soja imaju osnovnu boju perja ciglasto crvenu s narančasto zlatnim vratom bez crnog crteža. Perje crvenog soja može biti u rasponu od svijetlo ciglaste boje do tamno crvene. Pijetao ima crni rep, metalnog sjaja, dok je kod kokoši crno obojen samo vrh repa.
Crni soj karakterizira potpuno crna boja perja, metalnog sjaja i kod kokoši i kod pijetlova.
Jarebičasto – zlatni pijetao ima narančasto zlatni vrat i bočna pera sedlišta, dok su mu leđa, gornji dio krila i letna pera sjajne tamnocrvene boje. Prsa, trbuh, rep i poprečna krilna crta su crne boje metalno zelenog sjaja. Kokoši imaju narančasto zlatni vrat, dok je ostali dio tijela pokriven perjem koje je simetrično obrubljeno oker žutom i sivo smeđom bojom. Vrh repa je crne boje.
Pijetao crno – zlatnog soja ima narančasto zlatni vrat, leđa i zavjesu sedlišta, dok mu je ostali dio tijela prekriven crnim perjem metalno zelenog sjaja. Kokoši imaju narančasto žuti vrat, dok je ostalo perje crne boje metalno zelenog sjaja.
Izbor matičnih životinja provode djelatnici HPA –e, kad su životinje u dobi od najmanje 18 tjedana. Sve rasplodne muške i ženske životinje obilježavaju se trajnim nožnim prstenom s utisnutim matičnim brojem.
Uzgoj umatičenih kokoši hrvatica odvija se po porodicama veličine optimalno 11 životinja, a omjer spolova je 1 pijetao na 10 kokoši. Jedan uzgajivač može imati više porodica uz uvjet osiguravanja odvojenog držanja po porodicama u vrijeme parenja, nesenja rasplodnih jaja i uzgoja podmlatka.[center]

Kokoš Hrvatica